*** slobodno pitajte što želite u komentarima.
** kritizirajte koliko god želite, volim kritike. jedino tako se mogu poboljšati.
* dajte mi preporuke za čitanje. ponestalo mi je inpiracije. (:



arhiva

1 2



Copyright
© Andrea Soldan
credits
Design:murderscene
Help:xoxo
Vlak vozi. Putujem putem.
petak, 21.10.2011.
~ukoliko nađete koju gramatičku grešku napišite mi u komentarima. hvala unaprijed! :D

Blijedim debljim prstima sam crtala izmišljene oblike na zamagljenom prozoru staroga vlaka. Sneno sam ih vukla kroz vlagu na prozoru koja se doimala poput magle u daljini, a opet je bila tako blizu – tako tu.

Nisam ja debela, ne. Punašna sam. Imam sedam do osam kilograma viška, iako se osjećam kao da ih je i više. Mnogi bi rekli – manjak samopouzdanja. Ja kažem – bolna realnost.

Odjeljak mi se čini tako zagušljivim, kao da me želi zgrabiti, prožvakati, progutati i ispljunuti. Odjednom me oblio hladan znoj i želudac mi se okrenuo. Kao da mi je netko stisnuo nekoliko krvnih žila koje su se polako nakupljale krvlju i širile se, a potom ih sve ispustio i krv je naglo počela opet teći. Uzdahnula sam šokirana. Oh, ne opet! Samo ne još jedan napad panike! Prsti na prozoru su zadrhtali i napravili nekoliko isprekidanih crta, a usta su mi se gotovo odmah osušila. Zavrtjela sam svijetlo plavi čep boce vode koju sam držala u drugoj ruci i napila se. Samo se smiri, ponavljala sam si, sve će biti uredu. Zabacila sam glavu unatrag i otpuhnula zrak iz pluća.

Mučnina je nestala i ja sam nastavila cupkati gore-dolje u sjedalu presvučenom grubom crvenom presvlakom. Nekoć je bila mekana i lijepa, sigurna sam u to. Ispucala je i oštra od starosti. Zasigurno je stara kao ovaj vlak, a to bi bilo negdje četrdesetak godina. Pretražila sam pogledom prostor za prljagu i pod te shvatila da je vlak moguće i stariji. S gađenjem sam uočavala sve više hrđe na nogama sjedala i naslonima. Paučina pri kutovima je bila jedna od onih velikih, sivo-smeđih uz koje svijest odmah vezuje velike opasne pauke iz raznih filmova. Pomnim promatranjem, puna straha od velikog zlobnog pauka koji me samo želi pojesti, primijetila sam da je u toj mreži – odnosno u tim mrežama – puno malih pauka. Izdahnula sam uz olakšanje te se sjetila filma „Harry Potter i Odaja tajni“ u kojem Hagridov veliki zlobni pauk, čije sam ime na opću žalost zaboravila, imao na tisuće malih potomaka. Progutala sam knedlu. Izgleda da me veliki zlobni i dalje vreba u mojim mislima.

Prošla sam pogledom kroz odjeljak u kojem sam se nalazila. Nije bilo mnogo ljudi, svega dvoje – meni je i to bilo previše. Zapitala sam se trebam li ih pitati vide li gdje glomaznog pauka, ali sam odustala.

Samo da se jedno odmah raščisti! Ja se pauka ne bojim! To su korisne životinjice. Samo me strah naći se licem u lice s dvometarskim paukom koji me želi pojesti i ima četiri para očiju veličine moje glave. Takav strah je normalan, zar ne?

Do mene je sjedila žena srednjih godina i uzvišena držanja – crvene lakirane cipelice na petu su pokrivale premalu površinu mrežastih čarapa koje su nestajale ispod crne uredske strogo opeglane suknje. Potom je slijedio crni sako ispod kojeg se nazirala crvena kravata zavezana oko crne košulje na tanke bijele pruge. Punašne umjetno kričavo roze usne je napućila dok je smeđim očima gledala kroz naočale tankog četvrtastog okvira u novine. Ne, ne u magazin. Zurila je u dnevne ili tjedne novine. Sva je odavala dojam oštrine i sklada. Od njezinih strogo uredno počupanih tamno smeđih obrva, preko čvrsto vezanog konjskog repa do skupe manikure koja joj je ukrašavala ruke. Isto tako ju je krasio jednako savršen nakit – malo viseće srebrne naušnice i jedan srebrni prsten s dijamantom na prstenjaku lijeve ruke. Znači li to da je zaručena? Ili takav prsten ide na desnu ruku? Prije bih rekla da nije zaručena. Ili se možda varam? Sve u svemu, onaj zadnji i najviši dojam strogosti, onu višnju na šlag, stavila je aktovka. Da, to je bila jedna od onih kožnih crnih aktovki sa zlatnim kopčama. Sigurno je odvjetnica ili nešto slično. Kada ju sada gledam ovako više mi nalikuje na glumicu iz nekog filma za odrasle.

Osoba nasuprot nas dvije bila je koliko i njoj, toliko i meni, čista suprotnost. Muškarac srednjih godina prosijede kose i višednevne, ako ne i višetjedne brade. Besramno je hrkao nasuprot nas i tako razbijao monotonost relativne tišine u zraku. Oko njega se širio vonj znoja pomiješan s alkoholom i cigaretama. Taj vonj je upravo jedan od onih od kojih Vam zasuze oči, želudac Vam se okrene i poželite da niste tu gdje jeste... ili da vas pojede pauk koji se nalazi tu negdje – sigurna sam!
Uspaničeno sam počela zavirivati ispod sjedala pri čemu me gospođica Pornić pogledala u čudu, kao da sam ja ona luda između nas dvije. Tu noćnu moru - vonja, hrkanja, straha - proživljavala sam već dobrih sedam sati vožnje. Ostalo je još samo jedanaest.

Pitam se – smije li se izlaziti iz odijeljka van? U filmovima sam vidjela da se smije, ali to su sve neke druge napredne države. Smije li se to i u ovom vlaku? Ne bih se čudila da u ovoj mojoj, odnosno – našoj, je to zabranjeno. Bolje pričekati da se netko od mojih suputnika ustane i krene. Onda ću biti sigurna.

Ali što ako oni krenu pa i ja za njima i njih zaustavi netko i da im kaznu jer se šetaju po vlaku koji je u pokretu? To je malo blesavo od mene, zar ne? Idem malo gledati kroz prozor. To bi mi trebalo odvratiti misli od svega ostalog.

Pomaknula sam se centimetar po centimetar do prozora, s velikim gađenjem naslonila lakat na hrđu, bradom pritisnula dlan i zagledala se u jedno šarenilo nijansi žute boje. Žitarice. U glavi sam čula one dobre zadarske prodavače kako se deru po gradu: „Kukuruz!!!“ i onih predivnih pečenih dotičnih odmah nakon ulaza u grad... Sad sam gladna. No, ovdje nisu samo kukuruzi – ovdje je sigurno i pšenica, te druge zvjerke iste sorte.

Želudac mi se opet okrenuo jer je moj predivan uspavani susjed pustio miomiris iz svoje stražnjice. Ustala sam se držeći se za usta jednom rukom, a za trbuh drugom. Moja kolegica Pornić je ostavila šokirana novine, ali ja sam već otvorila vrata odjeljka. Osjećala sam se kao da činim nešto tako grozno. Kao da sam glumica u filmu Trainspotting. Zakoračila sam u prividnu slobodu zraka. U hodnik vlaka. Zrak je bio težak i suh. U tom kobnom trenutku pogledala sam u lijevo i vidjela ljutito osoblje kako ide prema meni. Hladan znoj me oblio dok sam se hvatala za prozor i pokušavala ga otvoriti, ali on se nije htio otvoriti.

Mučnina u meni je rasla iz trenutka u trenutak sve više i znala sam da će sve to na pogrešan otvor izaći iz mene, ali prozor se nije htio otvoriti. Nije bilo dovoljno svježeg i hladnog zraka. Pogledala sam oko sebe, ali nigdje nisam ugledala onak znak „WC“ ili „Toilete“ što je ironično jer se većina našeg naroda diči kako su velike Hrvatine, a gotovo svi natpisi su na stranom jeziku. Što nedostaje našoj dobroj riječi „zahod“? Ili „nužnik“? Dobro, da. „Nužnik“ je čudno.

Osoblje mi se i dalje približavalo, a u meni se gradio sve veći strah da će mi nabiti neku kaznu jer se šetam po vlaku, a ja im neću uspjeti dokazati kako ne znam za zakon o ne hodanju po hodnicima vlakova u pokretu.

„Mučno mi je.“ Rekla sam im i pružila ruke da ih zaustavim. „Nemojte me uhititi!“ začuđeno su se zagledali u mene i prasnuli u smijeh. Nisam se ja osjećala glupo, nikako.

Sve u svemu, na svoje odredište sam došla. Dobila novi odjeljak koji je ispao gori jer je u njemu bila skupina ljudi koji su slavili godišnjicu mature. Šezdesetu godišnjicu mature. Deset i po sati slušanja životnih priča o kavalirima starog doba od naših svjetskih bakica-damica. Život je tako predivan, zar ne?

| 18:17 | Komentari (8) | On/Off | Print | # |