*** slobodno pitajte što želite u komentarima.
** kritizirajte koliko god želite, volim kritike. jedino tako se mogu poboljšati.
* dajte mi preporuke za čitanje. ponestalo mi je inpiracije. (:



arhiva

1 2



Copyright
© Andrea Soldan
credits
Design:murderscene
Help:xoxo
Pričaš gluposti.
nedjelja, 13.11.2011.
~ukoliko nađete koju gramatičku grešku napišite mi u komentarima. hvala unaprijed! :D
~da se pohvalim - priča od prošlog puta Vlak vozi. Putujem putem. je izašla u Zadarskom listu.



Otvorila sam kestenjaste oči i zijevnula. Uzela sam bijeli touch mobitel u ruke i proškiljila u ekran koji me jednostavno ubijao. „Pas mater!“ pomislila sam prolazeći prstima kroz kosu boje govna kako bi rekao meni drag prijatelj. Nije toliko smeđa. Više je kaki boja. Ona nježna. ... Proljev!

Prošla noć i nije prošla baš kao što je planirano. Trebala sam učiti, ali – očito – ništa od toga.

Prikrala sam se prozoru i zagledala u blok zgrada obložen crvenom ciglom. Ovaj blok zgrada koji izgleda kao da gori je studentski dom. Devetnaest mi je godina i iz jedne male države sam nadobudno došla ovdje da završim dobru školu i imam dobar život jer moja država za budućnost jamči minimalac i cijeloživotni rad na određeno vrijeme... ako ponudi rad.

Uvukla sam se u crne traperice i staru majicu, te marte, uzela sam knjigu i pogledala se u ogledalo. Popravila sam plahte. Spustila sam knjigu, papire, nekoliko olovki, mobitel, slušalice i novčanik u ruksak. Zgrabila sam zimsku jaknu sa stolice i izašla na hodnik. Hodala sam nečujno po smeđem tepihu prošaranom zlatnim nitima. S obje strane hodnika su bila vrata koja su krila ženske sobe s krevetima na kat, novim radnim stolovima, lampama i još mnogo toga što su djevojke donijele sa sobom.

Spustila sam se s trećeg kata stepenicama u drugi hodnik. Ženske spavaonice su na četiri kata, a u prizemlju se nalaze kupaonice. Ušla sam u kupaonicu te iz ruksaka izvadila ranije spremljen ručnik, četkicu i pastu za zube. Oprala sam zube i na oči stavila crtu crnom olovkom i maskaru. Sve sam spremila natrag u ruksak kojeg sam bacila na leđa i ponovno izašla na hodnik.

Iz hodnika sam izbila na „trg“ – prostor na kojem raste trava oblikovana u kvadrat, a u sredini se nalazi fontana u koju praznovjernici ubacuju novčić. Sad je bijel, od snijega, i voda je promijenila agregatno stanje u led. Okrenula sam se i pošla prema vratima doma. Otvorila sam ih i ušla u još jedan hodnik. Ovaj je bio dug oko četrdesetak metara i na samom kraju su se nalazila velika staklena vrata. Službeni ulaz.

Pospano i sporo sam izašla iz doma, te se užasnuta zgledala u daljinu. Sat na zvoniku označavao je deset jutarnjih jesenjih sati. K vragu, ništa od mog kolokvija.

Neko sam vrijeme poput zbunjene tuke zurila u daljinu ne znajući kamo krenuti. Želudac mi je pokazao put. Otpjevao je Ariju kraljice noći dok sam ga grčevito stiskala ne grozeći se boli koja je jedva osjetna već njegovog glasa. Nije neki pjevač.

I tako sam se ja zaputila svojim sitnim koracima u studentsku kantinu. Toplina koja me zapuhnula bila je ugodna, ali je ubrzo nastupio neugodan svrbež po tijelu zbog naglog prelaska iz hladnog u toplo.

Uzela sam ja i jesti! Pojela sam ja svu tu silnu hranu. Kada mi je mobitel zazvonio lijeno sam lizala sladoled gledajući snijeg kako pada i sunce koje se gubilo u daljini. Spustila sam pogled na mobitel i skoro se ugušila štapićem.

On je! On!!! Došao je tu i želi se naći sa mnom na našem mjestu.

Zgrabila sam jaknu, platila sitnu paru za doručak i uz vesel pozdrav izjurila na snijeg do obližnjeg ulaza u podzemnu.

Zaglušna buka podzemne željeznice stvarala je u meni osjećaj jednog od onih napetih filmskih trenutaka u kojima sam ja tajni agent. Ja, tajni agent, stojim pokraj dječaka koji je toliko velik da se jedva drži na nogama i pritom se njiše naprijed-natrag. Njegove male plave oči su se neko vrijeme zadržale na meni i onda je briznuo u plač. Njegova majka, prosječna plavuša, me prijekorno pogledala. Ja, debil za djecu, sam klinca pogurala koljenom i osmijehnula mu se. To nije proizvelo očekivani učinak i klinac je briznuo u još veći plač padajući na stražnjicu. Njegova majka je dignula ruku i ono što je dolazilo prema meni je izgledalo poput direkta, ali sam – izbjegavajući udarac kao što Neo u Matrixu izbjegava metke – dostojanstveno dala petama vjetra i otrčala u vlak.

Trebalo mi je dobrih 10 minuta da uhvatim dah.

Sve što želim jest opet vidjeti njega. Na onom istom mjestu, pod istim nebom. Želim vidjeti njegove oči – plave i zelene, na mahove. Njegov osmijeh – titrav i predivan. Osjetiti njegov zagrljaj – topao i siguran. Trebam ga sve više u svome životu. Jedino me on vraća na noge iz ovog pakla. Samom svojom pojavom čini da osjećam.

Istrčala sam iz vlaka i izbila na snijeg popevši se tih tridesetak stepenica. Hladan zrak mi je sledio pluća, ali ja sam nastavljala dalje. Trčkarala sam između ljudi, automobila i sklizala se po ledu na iznenađujućim mjestima ... sve dok ga nisam ugledala.
Tresao se na studeni. Dah mu se pretvarao u vodenu paru po kojoj su se ljeskale sunčeve zrake. Plavo-zelene oči su mu bljesnule između crvene zimske kape i zelenog šala koji mu je pokrivao usta i nos. Jurio je ulicama ovoga grada s rukama u džepovima dugog crnog kaputa do koljena. Nije neki modni mačak kada ga se bolje pogleda.

Sjeo je na drvenu klupu do one čudne sive kupole u kojoj ljudi stoje kada čekaju autobus. Čizme je ukopao duboko u snijeg dok je pružao pogled visoko prema suncu – suncu koje je nestajalo iza bijelih gustih sniježnih oblaka. Spustio je pogled na vodenu paru i začuo ženski hihot. Prepoznao je taj glas. Naglo se trgnuo i ugledao mene – svog malog vilenjaka. Stajala sam tako u hladno jesenje, skoro zimsko – bio je početak prosinca, prijepodne u tamno zelenoj zimskoj jakni, crnim trapericama i omiljenim mi čizmama. Naravno da nemam šal niti kapu jer ih ne podnosim. Dotaknula sam rukom nos i opet se zahihotala, a on je znao što mislim. Rudolf kroz glavu mu je sijevnuo moj topao i vesel glas.

„Sjedni.“ Pozvao me rukom tapšajući mjesto pokraj sebe. Koracima lakšim od zraka sjela sam pokraj njega i stavila svoju ruku zaštićenu debelom zimskom rukavicom na njegov lakat. Pogledao me i osmijehnuo se.

Mi smo najbolji prijatelji. Prst sudbine nas je spojio na nepredvidiv način i nerazdvojni smo – duše su nam se spojile u jednu. Svi su drugi postali nevažni.

Položila sam glavu na njegovo rame. „Što te muči?“ progovorila sam toplim, ali pospanim glasom. Podrugljiv osmijeh mu je zaigrao na licu, a ja sam se uspravila naizgled uvrijeđena. „Prestani! Teško se budim!“ zavapila sam tužno i probola ga pogledom. „Nisi mi odgovorio.“ Zaustio je nešto reći, ali sam dignula prst u zrak i progutao je tu kratku rečenicu. „Nema ali!“ uskliknula sam.

„Zaljubio sam se.“ Govorio je gledajući u daljinu. „Nije dobro.“ Krajem oka vidio je kako mi ruka s ispruženim prstom pada. Nastala je tišina. Znao je da čekam nastavak. „Nije dobro jer ona vidi samo dobrog prijatelja u meni.“ Spustio je glavu dok su mu suze klizile niz obraze.

Stavila sam ruku na njegovo rame vidno shrvana onime što vidim i tiho šapnula. „Baš kao ti u meni.“

„Zašto si tužna?“ upitao me gledajući moj smrknuti izraz lica. Odmahnula sam glavom ne želeći mu odati što nije u redu. „Reci mi već jednom sve.“

„To ne bi bilo dobro.“ Žustro sam mu proturiječila.

„Reci mi.“ Rekao je spokojno.

Zatvorila sam oči i duboko udahnula. „Rekoše mi da iz tuge proizlaze najdublje i najljepše stvari i djela na svijetu. Naime, čovjek tada spozna sama sebe i može biti, ili jest, na dnu svakog dna te mu se sve iznad čini tako divnim i shvaća pravu vrijednost svega dok onaj koji nikad ne bijaše na dnu ne cijeni ono što ima i želi više i više sve dok ga tuga ne svlada. Ljudi mi tako rekoše, ne misli da sam i ja tog stajališta. Iz moje tuge ništa dobro nije došlo dok iz moje sreće je izašlo nešto najdublje i najljepše – moja ljubav prema tebi, mili moj. Najiskrenija ljubav koju ikad osjetih me učini tužnom. Tako si daleko. Izvan dohvata ruke, izvan svakog vidokruga... Tvoj miris se gubi u mojim nosnicama, a tvoj glas mi sve manje čujno odzvanja u ušima. Samo tvoje oči mi ostadoše u mislima, nezaboravne.“ Pogledah ga. „Iako ti ne rekoh, znaj – volim te.“ Rekla sam mu sve iako sam znala da on nikad ne bi pogledao neku poput mene. On je za one ljepotice, one savršeno pristaju pokraj njega. Nije za njega netko prosječan poput mene. Tišina koja je nastupila svakim trenutkom je bivala sve bolnija.

Zaustio je nešto reći, ali mu je u vidokrug upala knjiga koju sam držala u ruci. Slika Doriana Graya fantastičnog Oscara Wildea. „Zašto toliko čitaš?“ upitao me, a ja sam ga ispočetka zbunjeno pogledala ne shvaćajući što misli. „Zašto opet čitaš tu knjigu?“ suze su mi se nakupile u očima. Samo tako je prešao preko svega što sam mu rekla. Samo tako... Obgrlio me jednom rukom i srce mi je brže zaigralo dok je prstom drugom ruke prolazio po mojoj nadlaktici. Intenzivno me gledao ravno u oči. „Zašto?“ ali on jednostavno nije mogao razumijeti moj ritual s knjigama. Nije mogao razumijeti da pogledavam prema kraju da znam koliko ću još moći uživati u njezinim blagodatima. Nije mogao razumijeti da čitam samo one koje me zovu. Tako da se nisam niti trudila objašnjavati, samo sam napola otvorenih usta zurila u njega. Njegovu dodiri su stali i približio mi se. Tada sam shvatila – on se meni udvara! Njega ne zanimaju ljepotice. Njega zanimam obična ja.

Dotaknuo je svojim sitnim usnama moje nekoliko puta, a potom mi se zagledao u oči stavljajući dlan na moj lijevi obraz. „Strah me.“

Uz osmijeh sam mu skinula kapu s glave i nabila na svoju. „Čak i onome koji si prisloni pištolj na glavu ruka zadrhti prije nego li povuče okidač.“


| 18:29 | Komentari (4) | On/Off | Print | # |